About us

Kako su dvije poduzetnice vratile teretnu lađu na karlovačke plovne putove po prvi puta nakon 150 godina, stvarajući jedinstvenu turističku ponudu koja istražuje povijest grada i prekrasnu prirodu.

Vrijeme na selu teče sporije. To vrijedi za mnoga mala naselja uz rijeke koje okružuju Karlovac. Daleko od gradske vreve ili bučnih prometnica, na takvim mjestima nije neuobičajeno da prođu i sati bez da se čuje zvuk motora automobila. Prolijetanje vilin konjica ili bljesak vodomara koji leti iznad vode ponekad je jedina stvar koja se ovdje može usporediti s mahnitim tempom života kakav se može iskusiti negdje drugdje. No, na rijekama koje okružuju Karlovac, posebno Kupi, to nije uvijek bio slučaj.

U 18. i 19. stoljeću Karlovac je bio važna kopnena luka, a rijeka Kupa ga je prometno povezivala sa drugim hrvatskim gradom, Siskom. Na toj bi se ruti lađom prevozila roba poput soli, začina i ulja iz Primorske Hrvatske, te drva, duhana i žita s istoka, od Temišvara u Rumunjskoj, prolazeći kroz Srbiju i Bosnu prije dolaska u Karlovac. Iz Karlovca se roba do luka Jadranskog mora prevozila cestama na konjskim zapregama. No, najveći se dio putovanja obavljao na ogromnim drvenim lađama, koje su uz Kupu vukli ljudi, a kasnije konji na stazi uz lijevu obalu Kupe.

Sada je taj put već odavno zarastao jer se teretni promet prebacio na cestovni, željeznički i zrakoplovni prijevoz. Nekad prometne rijeke oko Karlovca danas su relativno tihe, tišinu im remeti samo pljuskanje ljetnih kupača i malih ribičkih čamaca. Osim u selu Brođani. Jer tamo se ukazao jedan zaboravljeni ostatak prošlosti, replika drvene žitne lađe duge 25 metara koji otkriva prolaz za koji se mislilo da je izgubljen u vremenu.

“Postoje tri vrste riječnih lađa koje su nekada prometovale ovom rutom, korablja, mali brod, dugačak oko 12 metara, koji se koristio za manji, lokalni prijevoz i puno veći koji se zvao burčela. Tumbas je tip lađe koji smo izgradili, lađa je srednje veličine, oko 25 metara, koja može podnijeti težinu od oko 30 tona”, kaže Jasmina Cvetković, kojoj je za ostvarenje sna o vraćanju takve lađe na plovne putove oko Karlovca trebalo punih osam godina.

Obližnje Jasminino rodno selo Zamršje sigurno je prije 10 godina djelovalo tiše i mirnije nego ikad nakon što se s prijateljicom Anom Prepolec vratila kući nakon nekoliko godina provedenih studiju u užurbanoj hrvatskoj prijestolnici, Zagrebu.
Iako sretne što su se vratile u svoje prekrasno mjesto uz Kupu, jednostavno rečeno, djevojkama je bilo dosadno.

Činilo se da bi im replika Žitne lađe ispunila mnoge želje. Kada bi to uspjele ostvariti, bio bi to dobar način da svoja lijepa, danas tiha sela, stave na kartu Hrvatske, povećaju turističku ponudu svoga grada, istraže povijest i prirodu Karlovca. To bi im omogućilo da ostanu u tom idiličnom okruženju, bez da budu prisiljene tražiti posao i upotrebljavati svoja znanja i vještine negdje drugdje. Ipak, to je na lokalnoj razini bila ideja neusporedive ambicije.

“Većina je ljudi bila pristojna, slušali su”, sa smiješkom se prisjeća Jasmina, “ali nisu mogli ne nasmijati se toj ideji. ‘OK djevojke, OK, nema problema’, govorili su.”
Ne obazirući se na takve odgovore, Jasmina i Ana odlučile su oblikovati svoju ideju i prijaviti se za europsko financiranje. Pokazale su se više nego sposobnima u svom projektu. Iako su se još uvijek suočavale s određenom dozom skepticizma, do napretka je došlo kada su hrvatsko Ministarstvo turizma i Grad Karlovac donirali malu količinu sredstava za izradu tehničke dokumentacije za predstavljanje Europskim vlastima. Započevši 2008. godine, trebalo je pune dvije godine da se osiguraju sredstva potrebna za realizaciju projekta.

“Nismo znali što se događa, što se događalo s našom idejom, ali na svakom koraku dobivali smo pozitivne vijesti. Imale smo osjećaj da će nam se san zaista ostvariti”, kaže Jasmina. “Da budem iskrena nismo baš imali vremena slaviti kada je konačno stigao novac jer naše su se brige pretvorile u ‘Ok, kako ćemo sada ovo izvesti? Kako zapravo možemo izgraditi ovaj brod?'”

“Kad smo sjeli s projektantom Nikolom Brnardićem, njegov prvi nacrt bio je za puno manju lađu”, prisjeća se. “Rekli smo: ‘Ne, ne, želimo veću lađu, 25 metara, s malom kabinicom.’ Rekao je: ‘Moj Bože, želite tumbas. Takvo što više ne postoji na rijekama između Hrvatske i Ukrajine!'”

Ipak, uz oca koji je bio vlasnik broda u Sisku i obiteljsku povijest rada u riječnom prijevozu, u Brnardiću su pronašli pravog čovjeka. Međutim, za završetak planova, preostao je zadatak izgradnje lađe. Srećom, opet su naišli baš na pravog čovjeka za taj posao, Ivana Zeca, inženjera iz Zagreba.

“Imao je 72 godine u trenutku kada je prihvatio projekt”, kaže Jasmina s očitim divljenjem prema sposobnostima g. Ivana i zahvalnošću što ih je preuzeo. “Na neki način mislim da je na konstrukciju gledao kao na vrhunac izazova u svom radnom vijeku. Ivan je radio u drvnoj, ali i u metaloprerađivačkoj industriji. S velikim entuzijazmom i pragmatičnošću se prihvatio zadatka. Prije nego li je uopće započeo s pojedinim etapama izgradnje lađe, prvo je morao izraditi potrebne alate, oni jednostavno nisu više postojali u tom trenutku. Imali smo sreće što smo ga našli jer su svi brodovi koji su danas izgrađeni u kontinentalnoj Hrvatskoj izrađeni od metala, a ne od drveta. Obično biste trebali otići na obalu kako biste pronašli nekoga tko ima ikakvog znanja o izgradnji drvenog broda. Međutim, bilo mu je jasno sve o čemu smo pričali.”

Izgradnja Karlovačke Žitne Lađe ‘Zore’ odvijala se na suhom doku u Zagrebu. Bio je to naporan pothvat, ne bez komplikacija, zbog autentičnosti koja se željela prikazati na replici.

“Bilo je dovoljno teško samo pribaviti drvenu građu”, prisjeća se Jasmina. “Trebalo nam je 40 četvornih metara suhe hrastovine, što je u Hrvatskoj bilo jako teško naći u potrebnim mjerama. Na kraju smo morali nabavljati to drvo iz svakog kuta zemlje; nešto je došlo iz Slavonije, nešto iz Međimurja, Zagorja, Gorskog Kotara. Ivan ga se zaista natražio.”

Nakon što je dovršena, lađa je postavljena na ogromni kamion i prevezena cestom do riječne luke u Sisku. Noćno je putovanje trajalo punih 10 sati jer su se prepreke poput prometnih znakova morale uklanjati (a zatim vraćati) kako bi se omogućilo da ogromni teret prođe kroz relativno uske prometnice. U brodogradilište u Sisku stigli su rano u jutro i trebala je ogromna dizalica za istovar lađe s kamiona. Trebalo je još pet sati da se brod s vrha navoza spusti do vode i porine u rijeku. Otuda se ostatak putovanja nastavio vodom, rutom na kojoj lađa ove veličine nije plovila već gotovo 150 godina.

“Morali smo čekati visok vodostaj kako bismo započeli putovanje rijekom, što je bilo OK jer neke stvari još uvijek nisu bile gotove na brodu”, kaže Jasmina koja je u Zamršju nervozno uz telefon čekala na novosti o napretku. “Dok smo još radili neke građevinske radove u Sisku, u jednom trenutku je vodostaj rijeke pao tako nisko da se činilo kao da možda neće biti načina da se obavi putovanje. Srećom, u pravom je trenutku pala velika količina kiše, razina rijeke se podigla i kapetan me nazvao usred noći: ‘Dođite u Sisak u roku od dva sata, moramo odmah krenuti!’ Lađa je u Karlovac iz Siska krenula 28. travnja i stigla 29. travnja 2017. To je stvarno bio krajnji čas da to napravimo. U svibnju i lipnju vodostaj više ne raste, pa su ožujak i travanj bili posljednja prilika da otputujemo. Da to tada nismo napravili, potpuno bismo propustili cijelu ljetnu sezonu rada, veliki gubitak.”

Čak i nakon stjecanja povijesnog znanja o riječnoj plovidbi za lađu ove veličine, dolazak do Karlovca nije tekao glatko, trebala je prijeći neke manje brzace kako bi lađa došla do svog novog doma.

“Rijeka Sava tekla je toliko brzo da smo se u jednom trenutku bojali da naši motori neće biti dovoljno snažni da uspijemo uploviti u Kupu”, kaže Jasmina. “Ukupno im je trebalo oko 11 sati za noćnu plovidbu od Siska do Karlovca. Kad je lađa konačno došla u Karlovac po danu, ljudi su se poredali uz rijeku, čekali nas i mahali. Neki su čak i plakali. Nekima se to sigurno činilo toliko neobično kao kad bi svemirski brod stigao u grad.”

‘Zora’ se od 2017. godine nalazi u Brođanima, njenim počecima je djelomično pripomogao program Odvažna, koji vodi Zaklada Solidarna, IKEA i Mastercard koji nagrađuje poduzetnice, kao i Europski socijalni fond 2020. Radeći sezonski od travnja do studenog, Lađa svakodnevno plovi rijekom Kupom s polaskom u 11 sati, a animator broda Dario informira o povijesnim i prirodnim znamenitostima rijeke tijekom cijele plovidbe.

Grupe školske djece, radnih kolega na team-building izletima, stranih turista koji posjećuju obližnja Plitvička jezera ili Karlovac i izletnici iz cijele Hrvatske bili su na plovidbi. Tijekom 90-minutnog putovanja posjetitelji uživaju u delicijama poput kvalitetnih suhomesnatih proizvoda, sireva, kruha i kolača koje rade lokalni obrtnici, kao i tradicionalnih rakija i bijelog vina kojima nazdravljaju. Za veće skupine Dariu se pridružuju animatori koji nose tradicionalne folklorne nošnje kakve su bile uobičajene u vrijeme kada su se takve lađe viđale na karlovačkim rijekama. Glazbenici koji sviraju akustične instrumente zabavljaju publiku, njihove narodne pjesme i razdragani žamor gostiju jedini su zvukovi koji razbijaju mir i tišinu praćenu drvećem uz obalu. Ističu se ostaci karlovačke obrambene prošlosti, od razdoblja osmanskih napada do bunkera iz Drugog svjetskog rata i ostataka koji svjedoče o zadnjem ratu, u kojem se Karlovac ponovno našao na prvoj crti bojišnice i na dometu topova upravljanih iz Srpske Krajine.

Područje kroz koje lađa plovi poznato je kao Dolina leptira s 108 različitih vrsta leptira koji žive ovdje. Mnoge se može vidjeti za vrijeme plovidbe, kao i vodomare, patke, kormorane, povremeno se vide i vidre ili dabar te rijetke zaštićene vrste poput orla štekavca koji ima raspon krila od 1,8 metara.

“Više nas se ne boji”, kaže Jasmina o orlu. “On leti ispred nas ili ponekad počiva u granama stabla i gleda nas kako prolazimo. To je nevjerojatno za vidjeti. On je velika zvijer, znate? Jednom smo vidjeli veliku pticu, sličnu rodi, ali sivu, a on je letio iznad nas noseći veliku zmiju u kljunu. Doista, svaki dan na rijeci je drugačiji.”

Čini se da posebno djeca vole plovidbu. Mogu se popeti na kapetanovu kabinu i upravljati brodom s tradicionalnog visokog kormila, nositi kapetansku kapu i pozvoniti na brodsko zvono. Entuzijastične grupe također se mogu odlučiti za trosatni izlet koji ide do slapića na ušću Kupe i Korane, pa čak nudi i mogućnost zaustavljanja, kupanja u rijeci i ronjenja kako bi vidjeli ostatke nedavno otkrivenog nalazišta potonule rimske lađe čiji se teret još može vidjeti.

Prošlo je deset godina otkako su Ana i Jasmina prvi put sanjale o povratku takve lađe na karlovačke rijeke. Osmjesi njihovih posjetitelja i iskreno zahvalne povratne informacije na njihovim stranicama na društvenim mrežama svjedoče o vrijednosti njihove ostvarne vizije. One su vjerojatno i pokazatelj da nikad ne treba podcjenjivati odlučnost žena s velikom idejom.